ingmar bergman, poznatiji kao filmaš, napisao je ovu poetičnu autobiografsku knjižicu u kojoj se vraća u svoje tijelo i duh kao osmogodišnji dječak imenom pu i ponovno proživljava (i pokušava si, 75 godina kasnije, objasniti) svoje korijene i temelje, ali prvenstveno svoj dualistički odnos prema ocu koji je isprepleten divljenjem i ogorčenošću, ljubavlju i mržnjom, čežnjom i prijezirom.

kroz oslikane crtice iz djetinjstva - dječje igre, obiteljske drame, stvarnost pomiješanu sa snovima-noćnim sanjama, bergman istovremeno ratuje i pomiruje duhove prošlosti kao da pokušava sebi i nama objasniti otkuda dolazi, iz koje je klice izrastao. i dobar je u tome... jako dobar. posjeduje onu jednostavnu dubinu kojoj se osobno divim i koju smatram da je teško postići a da se ne ode u pretencioznost, kvazimudrost i šund filozofiju.

ovdje nećeš saznati ništa o njegovom redateljskom ili scenarističkom opusu, ovo nije autobiografija koja bi vodila kroz dekade stvaranja i uspjeha; ovo je reminiscencija na jedno ljeto kroz koji je uspio dočarati brige, radosti i nevolje svog tadašnjeg djetinjeg života... a sve je, možda, najbolje istočio u ovih nekoliko redaka:
"sad treba iskoristiti priliku i pitati. i pu pita, a kad ne dobije odgovor, pita još jednom: kad ću umrijeti? urar razmišlja, a onda se puu učini da čuje šapat koji je tako nejasan i promukao zbog tih krvavih usta i ukočenih usnica: stalno. odgovor na pitanje je: stalno."

divno. skoro pa sam zaboravila da umiremo stalno. hvala, ingmar.